Za sve u ljudskom životu dođe pravo vrijeme i mi to osjetimo, u dubini naše duše. Sad je trenutak da otvorimo stranice priče o našoj školi, priče koja je davno započela i traje i trajat će.
Evo, sjedim u knjižnici i prisjećam se trenutka, kad sam prvi put kročila u ovu zgradu, jedne od onih poslijeratnih godina, nedugo nakon osnivanja OŠ Stolac. Bila sam preplavljena različitim osjećajima koji su mi kovitlali dušu poput vareške snježne mećave ili stolačke bure. Vremenom su mećave i bure jenjavale i postupno se pretvarale u svakodnevnicu. A moja duša – ostala je negdje pod padinama Peruna i gorde Zvijezde.
Polako sam postajala dio priče, a srećom, ona je uvijek bila pod obolom dječje graje i smijeha.
To mi je bila zvijezda vodilja.
Tijekom svih ovih godina kroz priču prošetalo je toliko divnih dječjih osmijeha, nestašluka, suza, pjesama, plesova, sukoba, mirenja, toliko darovite djece, toliko ljubavi i sreće, tako da možemo biti svi sigurni da je priča čarobna, dinamična i nadasve istinita.
Bilo je mnogo lijepih trenutaka: dosjetki na redovitoj nastavi, koje su do suza smijeha dovodile i učenike i učitelje, priredbi, izleta, ekskurzija, provođenja zajedničkih projekata, tijekom kojih su svi iskazivali talente i kreativnost.
Bilo je i manje lijepih događanja, ali kad se prisjećam, uglavnom su mi pred očima sve one ljepše stvari.
Vremenom likovi izblijede, imena se zaborave, prašina pane i na neke događaje, ali ostane duboki osjećaj ispunjenosti i radosti.
Iz sjećanja upečatljivo i povremeno iskaču pojedini likovi, koji su nekom svojom osobinom
ostavili poseban pečat u vama. Obuzme me sjeta kad se prisjetim nekih tužnih pogleda, iz kojih sam iščitavala tragediju i surovost života. Ali, uvijek se u sebi nadam da postoji životni balans te će im pokloniti dašak radosti i mrvu nade.
Postoje i trenutci sjećanja na kolege koji su izgubili bitku sa životom, kao i na one koji se i danas bore s njim, na samo sebi svojstven, osebujan način, koji mi ostali nikad nismo uspjeli shvatiti, ali smo respektirali.
Od službenog početka djelovanja OŠ Stolac 1996. godine do danas 2021. godine, najteže razdoblje je početak ožujka 2020., kad nas je pogodila pandemija do danas kad još uvijek traje. Borimo se protiv nevidljivog neprijatelja, dječjeg smijeha je sve manje, ne čuje se uobičajena graja u školi. Prilagodili smo se zadanim preporukama i nadamo se boljim vremenima. I, naravno, ne posustajemo. Trudimo se stvoriti ugodno okružje za one najvrjednije koje imamo – našu djecu.
Mnogo je toga još za prisjetiti se i reći, ali, evo, neka ovo bude kratak uvod za sve naredne stranice naše priče koja se zove OŠ Stolac.
I, da SRETNA TI 25. OBLJETNICA POSTOJANJA, SRETAN ROĐENDAN ŠKOLO NAŠA!
Znamo da ćeš trajati, jednako s radošću i tugom, ali trajat ćeš, kao i život uostalom!
Knjižničarka Mila